Gubi se, Ferlingeti!
Jebi se Ferlingeti
jer ovo nije tvoja pjesma
ti si je napisao
pijan od Tullamora
a ja zbog stalne neke
neminovnosti nadrealne sobe
no, jebi se Ferlingeti ovo nije tvoja pjesma
niti je o ljubavi i jebalo te tvoje pedersko „te amo“
Dok čitam na leproznim večerima poezije
neočekivano govori mi preko publike
moja žena
preko publike dok ja kazujem stihove
(tvoje, a oboje znamo da su beskrajno moji)
moje oči pokušavaju da te pronađu,
a tvoje me već nalaze
I pronašla si me opet po kao zna koji put
ta dva oka iznad rulje
u načičkanosti lica
samo ta dva crna oka
koja obaraju kafanski kič
Pjesma se završava, ali oči
nastavljaju
Jebi se, siguran sam, Ferlingeti, ovo nije tvoja pjesma
Imam više prava na nju nego ti na svoje ime
Oči gore u raskolu aplauza i njegovom ambisu
čujem jasno njen glas što stiže do
stolice na kojoj čitah
I taj glas je još jedno usplamtjelo ispitivanje
moje pjesme
odgovaram ti, jebi se Ferlingeti ovo nije tvoja pjesma,
gubi se odavde
A tebi draga moja,
tamne oči
govore ti
iznad nebitnih glava i aplauza
da nema nikoga kao što si ti
među plesačima.
Otu Vajningeru
Hitaju
Grčke
kočije
Herine ćerke
pionirke distopije
bičuju konje
Tanatos lakira
nokte Eros
privezan za krevet Haos mu
spava
u krilu /upišao gaće/
Afrodita primila
klasu tu su:
erudite tijela askete duha pionirke distopije
bjelina mliječnog
puta stane u
zalogaj
kroz šminku cure
hromozomi
polivinilhlorid
bitniji od vazduha
izlozi bordela
diznilend
neiskusne biraju
crnca
zovu ga Otelo
/o,telo/ igra
riječima
igra revolverom
na dan odluke
/efektan poraz/
Švarcšpanierhauze Tanatos dodaje
pištolj metak i Missa Solemnis
u kući
gluvaća
postaješ:
la cause célébre ti si:
mrtav
sanjaš:
bježiš one te stalno
hvataju
u zagrljaj.
Odsustvo subjekta
Sjene se cjenkaju za mir
Slike žive mimo ramova
Lucidnost Borhesove zjenice
Zloupotrijebljena da govori jasno
Mimo iskustva rukovanja
I žuboreće naracije
Prošetao prolaznik
U odsustvu subjekta
Od nas neće ostati ništa
Palacaju radnici na crno
Pas vitez vodič
Verbalista koji bi u Vavilon
Da preda mišljenje iskustvu
Da izbjegne dosadljivost jezika
Sjeku se dvije tvari
Maglovitim sječivima
Zmijousta djeca smiju se na čin
Večeras je svečanost kraljevske kobre
Ime joj je Adam
Neoprezno puzi noć
I niko neće znati za pogibiju
Obrijaće ti glavu u zoru Majakovski
Herbarijum zmijskih koža
Prži sunce bilo gdje na zemlji
Vode su žuborile u dubini desno
Dva dana putovanja udalje čovjeka od kofera
U koferu srce za transplant
Zaleđeno mrtvo živo.
Postao sam neosjetljiv
Kilometrima
ko je još želio biti iskren
da pretura po starim stvarima
da kopa bivše svjetove
na vlastitu odgovornost
ko se još usudio
ugurati se u te optimističke zabave
preturanja prošlosti
zašto nam se čini
da sve te tragične pojedinosti
bivših života
moramo znati napamet
naslućujući
da se tako
zbližavamo.
Mrtav muzej tako se zove ovaj grad
mrtav muzej tako se zove ovaj grad
i postaje sav mokar ali čovjek se na sve navikne
spreman je i prihvata otkaz i ne zna šta da radi popodne
smješta se u akvarijum u neku zelenu maglu
svemoćan u svom sveobuhvatnom prisustvu
onda se sredi bacačem plamena uhvaćen je kako preživa na djelu
sredstvo opravdano upotrijebljeno
moždana žudnja bez osjećaja
i bez tijela tijela vezanog za zemlju hraniteljku
kašljući i pljujući u bolesno jutro
ono viri kroz prozor ti sjediš u fotelji ispružene ruke
ponižen srodstvom ženskog pola male doze afrodizijaka
nijanse u napadima na logiku i teoriju o svemu
mrtav muzej tako se zove ovaj grad
i zna kako se pije voda i kako se briše dupe
i nijedan čovjek neće uspjeti da zauzme njegov parazitski položaj
iako su građani dobro prilagođeni i spremni za saradnju
pošteni puni razumijevanja što su iz grada uklonjene sve klupe isključene fontane
što je drveće mrtvo što je cvijeće mrtvo ekranizovano
televizijskim antenama do besmislenog neba do bijelog usijanja na horizontu
čijim se beskrajem protežu redovi golih idiota sklupčanih starih kostiju govana i zarđalog gvožđa
koje kradu djeca i lože vatru i dišu duboku propast punim plućima
sa svježim alveolama i eksperimentalnom šizofrenijom u najavi
mrtav muzej tako se zove ovaj grad
balkanska sablast se savija oko nas kao nijedna sablast na svijetu
gora nego ona u Andima sa prorijeđenim vazduhom – smrt u grlu
gora nego ona u gradovima pored rijeke u Ekvatoru
malarično-sivim kao droga kao puške koje se kroz grlo pune
savija se oko nas kao nijedna sablast na svijetu
mrtav muzej tako se zove ovaj grad gdje te niko ne gleda u oči i groblje je usred grada
i ne znaš šta da radiš popodne
i torbare se snovi u kućama zaštićenim od života
i samo mladi ponešto unose oni
ne ostaju dugo mladi jer sanjaju trupla čempresa
pored jezera duginih boja močvara i đubrišta
aligatori međ razbijenim flašama i limenkama povraćaju sirup i gmižu gmižu dalje
u prinudnu psihoanalizu slobodnih asocijacija od jednog časa
ali vrijeme nije od bitnog značaja to je stari štos
mrtav muzej tako se zove ovaj grad
i nemoj bježati do najbliže granice jer sigurno će te upucati
maziće te skalpelima u operacionoj sali bićes opet živ opet u pravu
receptura vlasti neće ti dati da zaboraviš svoje slavno majmunsko porijeklo
i onda se suočavaj s posljedicama posumnjaj u svoju diplomu jer poznaješ medicinu bolje nego oni
i imaš jak osjećaj odgovornosti i ljekarska praksa ti je u krvi a ne znaš šta da radiš popodne
a volio bi da posjetiš Boliviju prije nego je useru pismenošću reklamama i televizijom
mrtav muzej tako se zove ovaj grad i ne prihvata odbacivanje suštinskih načela
vjerski fanatici se voze helikopterima i propagiraju besmislene poruke uklesane u kamenu
pjevaju ih horovi dječaka u crkvama gdje duhovni kanibalizam otkida uši i noseve i nosi ih na lancu oko vrata sveti otac dok te savjetuje da si božiji Sin i da treba da odeš iz ovog područja
nudi ti vještačko disanje i zagarantovanu diskreciju
mrtav muzej tako se zove ovaj grad i iz njega nećeš otići
mrtav muzej tako se zove ovaj grad
a ima i drugih načina da se o njemu govori
ali treba se uzdržavati jer smo naučeni da nasumice ćutimo
nismo mašine za mišljenje to je stari štos ne volimo nametljivost klanjamo se
metodama mučenja slavimo mobilisani otpor pismeno obrazloženje
za osjećaj bespomoćnosti i zahvalnosti tako da ne stavljamo rezu na svoja vrata
jer niko neće doći da traži stvari i nećemo biti podvrgavani
ponižavajućem pretresu ličnosti pa se valja
uzdržavati jer smo naučeni da nasumice ćutimo jer nas nisu
strpali u ludačku košulju disciplinskim postupkom koji je
preselio latentnog homoseksualca od majčinske suknje na osuđenički falus
to je stari štos introspektivna metoda koristi od mučenja
bestjelesna bezosjećajna potreba vremenom te istroši
i onda nema nazad u matericu i masturbaciju seksualnog ponižavanja
gojaznih moćnika čiju djecu konformistički vaspitava prozaična staza matrijarhata
tako se ostaje gologuz sa jakim osjećajem odgovornosti i spremnosti da smjesta
prihvatiš novi zadatak na pozornici neviđenih užasa iako te sveti otac savjetuje da odeš iz ovog područja i da si božji Sin dok ti nudi vještačko disanje i zagarantovanu diskreciju
mrtav muzej tako se zove ovaj grad i iz njega nećeš otići dok bataljon
goropadnih kurvara avangardno krstari ulicama hotelskim školskim
hodnicima
tražeći žrtve za najneobičnije pražnjenje harakiri noževima i uvježbanim striptizom
sa ožiljcima i oteklim preponama ali ovo su moderna vremena sa plavookim crncima
koji su skloni bolestima in medico isto koliko i ti pa se prepustiš zaraženim partnerima
jer tako treba i nema drugog svijeta niti hirurškog ekvivalenta već si zaražen
nailaziš na iskrenost i pomoć od pripravnice za šalterom bolnice koja te moli da se ne uzbuđuješ dok obećava čelična pluća vještačke bubrege i kres varijantu ako samo sačekaš dok dođe red na tebe
jer se gospođa probudila rano da se dotjera kako bi umrla tačno kako je isplanirala
pošto je sin neočekivano nazebao radeći a treba ugrabiti grobno mjesto
jer ovo su moderna vremena
Mrtav muzej, Fokalizator, 2019, prvobitno objavljeno na bratskim/sestrinskim portalima Skriptorijumu, Fokalizatoru i Enklavi.
